Sažetci predavanja šejha Edina Urjana Kukavice
Sažetci predavanja šejha Edina Urjana Kukavice
Edin Urjan Kukavica rođen je u Sarajevu 1967. godine. Nekoliko godina pohađa predavanja iz fikha, akaida, Kur?anske logike, hadisa i tefsira kod šejh Akbar Aydija, a zatim biva pozvan u blizinu Sejjida šejh Mesud-ef. Hadžimejlića. Bejat svome šejhu daje 2001. godine, koji ga 2006. promovira u svog vekila, a 2008. u šejha tarikat-i nakšibendijje-husejnijje. 2009. prima hilafet tarikat-i rifa'ijje-sejadijje, te još jedan hilafet tarikat-i nakšibendijje sa ruku Sejjida šejha Husejna Dža'fera Tajjara. Šejh Edin Urjan Kukavica je pisac, autor dva romana, velikog broja objavljenih autorskih tekstova i knjiga prijevoda, mahom sufijske literature.
Duh, duhovnost i duhovni život u islamu (Utorak 26. 10.)
Duh se navlastito upokazuje u svakom religijskom univerzumu u kojemu se još čuje odjek Božije Riječi, ali način na koji se odvijaju upokazanja (manifestacije) Duha razlikuje se od jedne do druge religijske tradicije. U islamu, Duhom naprosto odiše sve što objavljuje Jedini i vodi k Njemu, Uzvišenom, jer osnovni cilj i svrha islama jeste pokazivanje Jedinstva Božanskog Načela i integriranje svijeta pomnogostručenosti u svjetlo toga Jedinstva. Duhovnost u islamu neodvojiva je od svjesnosti Jednoga, Allaha, i življenja u skladu sa Njegovom Voljom. Načelo Jedinstva (el-tewhid) počiva u srcu islamske duhovnosti. Budući da pojam ?duhovnost?, onako kako se koristi u zapadnim jezicima, ima jake konotacije najbrojnije religijske tradicije zemalja tih govornih područja, može se postaviti pitanje: Što duhovnost znači u kontekstu islamske tradicije napose? Pojmovi koji se upotrebljavaju za denominiranje ?duhovnosti? su ruhanijjet (arab. ruhaniyyah), ma'nevijjet (perz. ma?naviyyah) ili pak neke izvedenice od ova dva pojma. Čak je i površna analiza ovih pojmova i njihovih značenja dovoljna da ponudi ključ razumijevanja značenja duhovnosti u islamskom kontekstu.
Duhovna (i) psihoterapija u islamu: Sufizam i psihologija (Srijeda 27. 10.)
Stoljeće i pol najveći dio suvremenog čovječanstva ? opravdano ili ne ? od suvremene psihologije očekivao je odgovore na sve brojnija pitanja u cilju razumijevanja, ponašanja i u konačnici liječenja psiholoških oboljenja, pri čemu se potpuno zanemarivalo dotadašnje saznanje o naprednom, duhovno integriranom modelu blagostanja. Sufijska učenja u svojoj ukupnosti osiguravaju model, način i put rješavanja tih vrsta problema, a kojima je moguće obogatiti spectrum moderne psihologije, prije svega uravnoteženim pristupom razvoju kapaciteta neophodnih za dosezanje viših aspekata čovjeka kao stvorenja i bića. Ovakav pristup psihologiji predstavlja ?razmotavajući? proces psiho-duhovne (re)integracije i transformacije utemeljen na unutarnjoj stvarnosti i jednako unutarnjoj ravnoteži koji su ? treba li to spomenuti ? postojali davno prije pojave suvremene ili bilo kakve psihologije.
Tesavvuf i tarikat na Balkanu, s posebnim osvrtom na BiH ( Četvrtak 28.10.)
Na Balkanu, dakle i u Bosni i Hercegovini, primarna uloga tarikata (tariqat) ili uobičajenije, iako neispravno, 'sufijskih redova', odvija se u domeni zaštitnika, branitelja i propagatora islama. U tom smislu može se, potpuno nepristrano, reći da upliv islamskog socijalnog poretka u ovom dijelu Europe uopće ne bi bio moguć bez doprinosa koji su dale sufije, šejhovi i njihovi sljedbenici (derviši) organizirani u sufijske, derviške halke. Osim toga, sufije osmanskog Balkana umnogome su doprinijeli razvoju i jačanju islama ne samo kod intelektualne elite, nego i u širim krugovima ruralnih i prigradskih područja. Kako su Osmanlije širile islamsku vlast i na područje Balkana, u 15. i 16. stoljeću, njihovim tragovima stizali su i derviši različitih tarikata. Ti rani balkanski sufiji često su zasnivali zavije (zawiyah) ili putnička konačišta (gostinjce) koje su služile ne samo kao simboli osmanske nadmoći i vlasti na netom osvojenom području, nego i kao središta iz kojih se islam širio među lokalnim stanovništvom. Dvije istaknute zavije osnovane su u Sarajevu još prije njegovog osvajanja 1463. i to kao zadužbine lokalnih osmanskih uglednika i dostojanstvenika. Nakon izvjesnog vremena, kako se državna administracija utvrđivala a islamski vjerski establišment dodatno razvijao, građene su i tekije koje su zadovoljavale duhovne potrebe lokalnog stanovništva.
