Islamsko bankarstvo Islamsko bankarstvo Autor: Edhem Bakšić
Diplomski rad autora odbranjen 18.07.2001. na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu

Uvod i konvencionalno bankarstvo
Prema izvještaju Ujedinjenih Nacija iz 1996. godine, 358 najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje više materijalnog bogatstva od 2,5 milijarde najsiromašnijih. Drugim riječima, ukupno društveno bogatstvo je tako neravnomjerno raspoređeno da jedan, zaista mali broj ljudi raspolaže istim bogatstvom kao i ona siromašnija polovina čovječanstva.

Nakon ovog saznanja ne možemo a da se ne zapitamo koji su osnovni uzroci i razlozi ovakvog stanja u svijetu na kraju XX i početku XXI vijeka? Samo istraživanje koje je došlo do ovog rezultata daje mogućnosti za brojne analize i raznovrsne zaključke. Između njih nikako ne možemo odbaciti kao neutemeljen i stav da je jedan od uzroka i način finansiranja ekonomskog razvoja u zemljama tzv. Trećeg svijeta. Isti se zasniva na finansiranju iz vanjskih izvora tj. pomoću inostranih zajmova koji predstavljaju jedan vid pomoći nerazvijenim privredama, ali istovremeno kod njih generišu i problem servisiranja tako nastalih dugova. Neka istraživanja su pokazala da mnoge zemlje moraju da uzimaju zajmove svake godine samo da bi platile kamate za prethodne zajmove, te da su otplate zajmova sa kamatom zemalja Trećeg svijeta u 1985. godini bile za 30 biliona američkih dolara veće od zajmova koje su primile te godine. [1] Ovi rezultati bi mogli biti argument u prilog kejnzijanske teorije po kojoj su štednja, a samim tim i investicije obrnuta funkcija kamate kao i argument u prilog tvrdnjama da bi eleminiranje kamate (ako ne u potpunosti, onda smanjivanjem kamatnih stopa) dovelo do većeg investiranja i da eleminiranje kamate predstavlja ključ ekonomskog razvoja. [2]
Read the Full Story

Kultura žena u islamu
Suraiya Faroqhi Kultura žena u islamu
(Osmansko carstvo) Ulomak knjige Suraiye Faroqhi "Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu" koja uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Golden marketing-Tehnička knjiga. S engleskoga prevela dr. sc. Tatjana Paić-Vukić, znanstvena suradnica u Arhivu HAZU.

Europeisti su tek posljednjih dvadeset-trideset godina obratili veću pozornost na žene kao povijesne ličnosti. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća i povjesničari osmanisti uglavnom su ih zanemarivali Jedno od važnih pitanja koje se tada postavilo tiče se materijalnih dobara što su ih posjedovale. "Što su Osmanlijke činile sa svojom imovinom?" i dalje je omiljen predmet istraživanja povjesničara koji se bave ženama u Osmanskome Carstvu. U osnovi toga zanimanja leži činjenica da su osmanske žene – barem zakonski – čak i poslije vjenčanja zadržavale pravo raspolaganja svojim imetkom, za razliku od većine udanih Europljanki koje su nadzor nad vlastitom imovinom stekle tek u 19. ili 20. stoljeću. Jednako tako, žene bi ulaskom u pubertet postajale punopravne podanice Carstva. I opet različito od mnogih udanih Europljanki, one su se stoga mogle potužiti kadiji na svaku nepravdu koja im je nanesena – a i njih su, dakako, drugi mogli tužiti ili sudski goniti. U gradovima, gdje je bilo razmjerno lako potražiti pravnu zaštitu, žene su se doista koristile svojim zakonskim pravima. Doduše, mnoge su vjerojatno shvatile da su na sudu u nepovoljnom položaju. Muški rođaci vršili bi na njih neformalan pritisak, a i vjerski im je zakon umnogome ograničavao mogućnost da osobno svjedoče.
Većina naših izvora podataka o osmanskim gradskim ženama od 16. do ranog 19. stoljeća stoga potječe iz protokola kadijskih sudova. Traganje za drugim izvorima iziskuje podosta imaginacije. Donedavna su povjesničari koji se bave europskim srednjim i ranim novim vijekom često priznavali da povijest žena doista spada u svaku obuhvatnu društvenu historiju, no odlučno su tvrdili da nažalost nedostaju potrebni izvori. Međutim, sve veće zanimanje za povijest žena iznjedrilo je poprilično mnogo nove građe. Osmanisti sada moraju prevladati slične poteškoće. Posljednjih se godina više pozornosti pridaje osmanskim ženama, te se doista pojavilo još izvora kao što su pisma, dnevnici i osobne obiteljske isprave. Osim toga, i jačanje feminističkih pokreta u samoj Turskoj moglo bi u bliskoj budućnosti uroditi važnim istraživanjima.   Read the Full Story

MOŽE LI ISLAMSKO INTELEKTUALNO NASLIJEĐE BITI OBNOVLJENO? MOŽE LI ISLAMSKO INTELEKTUALNO NASLIJEĐE BITI OBNOVLJENO? Piše: William C. Chittick

Pod islamskim intelektualnim naslijeđem podrazumijevam ovdje umovanja o Bogu, svijetu i ljudskom biću utemeljena na Kur’anu i Poslanikovoj tradiciji i predstavljena praksom generacija muslimana. Koristim termin intelektualno kao prijevod riječi aqli, želeći time razgraničiti ovu vrstu naslijeđa od drugog, iznimno srodnog naslijeđa, koje također posjeduje teorijsku i intelektualnu dimenziju. Ovo drugo naslijeđe jeste preneseno (naqli) naslijeđe. Preneseno znanje učeno je putem oponašanja (taqlid), odnosno kao slijeđenje onih autoriteta koji ga posjeduju. Ova vrsta znanja podrazumjeva nauke poput deklamiranja Kur’ana, hadisa, arapske gramatike ili fihka. Bez taqlida nemoguće je biti musliman, budući da niko sam ne može steći znanje o Kur’anu ili prakticiranju Šerijata. Upravo kao što se jezik uči oponašanjem, tako se i o Kur’anu i prakticiranje islama uči oponašajući one koji ih poznaju. Oni koji su preuzeli na sebe odgovornost čuvanja prenesenog znanja poznati su kao znalci, odnosno ulema. Read the Full Story